„Pojavljivanje Šerife-Šeke Šarac na književnoj sceni Bosne i Hercegovine prije 13 godina, sigurna sam, u svakoj zemlji koja drži do pisane riječi, bila bi svojevrsna senzacija, a kod nas je to prošlo gotovo potpuno nezapaženo. Dok čitate Hatu mlinaricu, Kijametski dan, Uranak, Šabanovu kafanu, Pašinsko koljeno, Sudbinu, Sreća se ne kupuje, Srodne duše, Seosku učiteljicu, obuzme vas osjećaj kao da su se svi naši antropolozi, lingvisti, historičari, folkloristi, muzikolozi sastali i potom odabrali onu među njima Sarajevo je imalo i ima mnoge svoje hroničare. Osjećam, Bašeskiji, najvećem od njih, najviše se približila Šerifa-Šeka Šarac. Ko u ovo sumnja neka pročita makar jednu od njenih priča poslije čega će njegova slika staroga Sarajeva, ljudi, običaja, vrijednosti, uvjerena sam, biti puno jasnija nego danas.“