To je knjiga, na šta i naslov sugeriše, roman o “razbijenoj porodici” i “razbijenom životu” glavnog junaka Adnana. On će to i sam potvrditi na početku knjige, ispovijedajući se naratorki, pominjući joj igračku koju mu je otac razbio. To je početak njegove drame. Roman se čita u dahu, držeći čitaoca od prve do posljednje strane, jer nam naratorka vrlo uspješno dočarava cijeli Adnanov život, od njegovog djetinjstva u Sarajevu, sve do časa kad mu se čini da mu se bliži kraj u Australiji, gdje živi odavno kao izbjeglica. Mnogi će možda prepoznati priču o poznatoj sarajevskoj porodici, iako autor kaže da je riječ o fikciji i da računa na inteligentnog čitaoca koji zna šta to znači. To je, rekla bih, prvenstveno roman o ljudskoj sudbini općenito, a potom o sudbini pojedinca koji je cijeli život predan porodici i poslu, ne razmišljajući ni o sebi, ni o životu. Iako junak oduvijek voli posmatrati ljude, reklo bi se da je ostao slijep na ono u što je gledao. Pitanje koje se javlja je: koliko knjige utiču na naš život? Ne vode li više u snove nego u budnost, zvanu realnost?