Nova zbirka Pere Zubca,više od pola stoljeća nakon što je ukoričio prvu, „Nevermore”, s neizbježnom primisli kako bi i u ovoj prigodi odsustvo bar škrtog pominjanja literarnog legata kojim je obogatio južnoslavensku i sveukupnu književnu umjetnost bilo neoprostiv grijeh prema autoru, djelu i vjernicima u njih. Umilnijeg i ljupkijeg vodiča u davno i bolno izgubljeni raj mostarskih zvizdana koji osvježavaju, nevesinjskih snjegova koji griju, novosadskih košava koje miluju, najljubavnijih ljubavi koje ne gasnu, sem u pjesmama najstarijeg djeteta u zavičajnoj lirici nisam našao. Od vremena „Kiša” niže ih u isti lirski đerdan, samo njemu nalik sonetni vijenac ljubavi s akrostihom – posvetom svima i svemu što smo voljeli i nikad nismo prestali. Pero Zubac je najvjerniji i najljupkiji lirski hroničar svog, saputničkog i sapatničkog vremena. Po kojem će budući zaljubljeni uzdrhtala i čista srca preko vijekova nepogrješivo suditi kraj dvadesetog, početak dvadeset prvog milenija i najčasniji dio njihovih podstanara.