Niti jednom od južnoslavenskih pjesnika kao Aleksi Šantiću ne pristaje usvjetna Miroslava Krleže: Vrijedi samo onaj spomenik koji je rušen tri puta. Ne postoji grad na južnoslavenskim prostorima koji se tako ljupko, vjerno i rodbinski prisno poistovjetio i ponosio svojim pjesnikom, niti pjesnik svojim gradom kao što su Mostar i Aleksa Šantić. Ne postoji grad koji je igdje toliko ličio na sebe kao Mostar u njegovim pjesmama, niti pjesnik koji je cjelokupnim djelom toliko ličio na rodni grad koliko Aleksa na Mostar. Preživjeli su hropac dva carstva i krvav porod jedne monarhije podjednako uspravni i gordi, u uzajamnoj ljubavi i poštovanju. Mostar i njegov pjesnik su bili jednojajčani blizanci. Autor “Emine”, po muzikolozima najpjevanije pjesme u istoriji Balkana, sem u jedinoj uzvraćenoj sa gradom - savremenikom, nije imao sreće u ljubavima. Šantić je duhovno najljepši i sudbinski najtužniji Mostarac.