Tog proljeća, prvog pod opsadom, mnogi su počeli da pišu dnevnike, da čitaju... Što se autora ove knjige tiče, uprkos svemu, dileme pisati ili ne, nikada nije bilo. Njemu/nama je, u tom ratu oduzeto sve osim činjenice da „smo ostali Sarajlije u svakom smislu te nevjerovatne riječi, i divno se osjećamo u tom siromaštvu.“ Novinaru, piscu, sjajnom dopisniku sa Bliskog Istoka, kasnije i diplomati, bile su pored matičnih otvorene stranice brojnih listova u Evropi i Americi. Kratka su to originalna kazivanja o Sarajlijama prvih godina rata kada su trebali ostati ljudi (pa i uljuđeni), kazivanja koja postaju i ostaju dobri glas Sarajeva. Nema krvi, nema užasa (samo pismo jedne mlade stanovnice Ilidže… – priču prepričava poznati sarajevski liječnik… dovoljna je!), nema čak ni straha...