Nakon što su četiri stoljeća – od kraja bosanskog srednjovjekovlja do prvih decenija XIX. stoljeća – bili prepušteni zaboravu, ljudskoj destrukciji i “umiranju” u prirodi, bosanski i humski nadgrobni spomenici stećci probudili su najprije zanimanje putopisaca i znatiželjnika koji su pohodili Bosnu i Hercegovinu. Od uspostave Muzejskog društva Bosne i Hercegovine 1884, preko utemeljenja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1888, što znači od prvih sustavnih nastojanja oko znanstvene valorizacije stećaka, ovi su bosanski i humski srednjovjekovni nadgrobni spomenici postali predmetom multidisciplinarnih istraživanja domaćih i inozemnih stručnjaka, počevši od historičara i arheologa do historičara umjetnosti, etnologa, jezikoslovaca, folklorista i znanstvenika drugih usmjerenja. Ni pjesnička ni slikarska imaginacija nije ostala imuna na njihovu tajnovitu monumentalnost, koja je proizvodila i još uvijek proizvodi najfantastičnije predodžbe o njihovu podrijetlu te umjetničkoj i vjerskoj funkciji. Oslanjajući se na dosadašnje rezultate, zapravo prezentirajući najvažnija dostignuća izučavanja stećaka sabrana tijekom više od jednoga stoljeća, ova monografija nastoji otići korak dalje uklapajući fenomen stećaka u kontekst europske sepulkralne umjetnosti, bolje rečeno u kontekst rednjovjekovnoga govora o smrti.