Autorica svoju prvu knjigu, a bit će ih sigurno još, ispisat će sitnim, naoko beznačajnim ali dragocjenim sjećanjima. Piše o svakodnevnim događanjima, prirodi (Sjeničani su vezani za prirodu kao listovi jednog drveta), godišnjim dobima, kućama i nadasve ljudima njenog rodnog kraja. Njena Sjenica je imala oči, ali i dušu, Ildiza je bez ostatka voli, pričajući autentične i čedne zapise o čistoti jednog grada i jednog vremena, proživljeno i uvjerljivo, da i oni koji ne poznaju taj kraj, osjete čudnu toplinu hladne Sjenice, zaboravljene ljudskosti i radosti življenja... I onda rez! Otvara se azilantska kapija...