Evo knjige Slobodana Stajića koja nije kao njegove prethodne knjige. Ili je to samo malo, u stilu i osnovnom pristupu. E, a sada nam Stajić stiže sa ovim Janusom s tri lica, koji otkriva onu drugu stranu medalje svijeta koji je obilazio, onu medalju koju je svjesno ili nesvjesno ostavljao po strani, čuvajući je za ovu posljednju knjigu. Pa, ako i prihvatim njegove riječi da su putovanja kao spomenari, ovaj spomenar više nije romantika, niti bijeg u antiku, nego hod po mukama, patnjama i krvlju kojom je zaliven onaj isti svijet antike iz njegovih putopisa. A to je najviše svijet Srednjeg istoka, istočnog Mediterana, Grčke i Turske, od kojih je i prvu i drugu posjetio tridesetak puta. A nije mogao da ostavi po strani ni svoju Bosnu i Hercegovinu. Stajić ovu drugi stranu medalje okreće polako, obazrivo, kao da se plaši ponora u koji su svijet koji opisuje gurnule svjetske sile. Kao da hoće da zavara čitaoca koji očekuje da će mu iz knjige progovarati samo sirene, on ih u tako novo stanje uvodi pričom o zanosnoj Lori koja na nekoj bajkovitoj sicilijanskoj obali čita Andrićevu „Prokletu avliju“. On se pomalo nad njenom zanosnom pojavom ispovijeda, pa joj prilazi pažljivo, jer naš Slobo ne pripada momcima koji su napadni prema ženama – tako kaže – nego je zatajan... Eto, tako počinje Stajić svoju novu knjigu, a onda se sruči i čitaoca suoči s realnošću sadašnjice, a ne mitovima i sanjarijama iz prošlosti.